fridocha

Ona pere suđe u staroj plavoj trenerci,pokreti automatizma, usne u grču,podočnjaci u ekspanziji,ruke u sapunici,duša u raspadu,frizura u nastanku.On hrče na kauču, daljinski u ruci,grč u nozi (miče prstima i mrmlja u snu), brada u ekspanziji,duša-aha,to je ono što imaju neki drugi ljudi. Vani nekakav kišni Badnjak,pucnji u daljini,ona ga budi i želi mu sretan Božić,on je gleda i pruža joj ruku hladno i u polusnu,namješta obraz kako bi primio poljubac, okreće sa na bok i opet po zadatku-hrkanje ,grčevi, i opet bez duše. Ona pali tko zna koju cigaretu te večeri,promatra šarene zamotuljke koje su tu ostavila njema djeca.Ona odgađa-odgađa spoznaju,paniku ,strah,ispuhuje dim u ritmu njegova hrkanja,radi to već godinama, moć navike je ogromna.Ogdađa suze,smijeh,jecaj,ništavilo-odgađa već godinama.I sutra taj prokleti ručak,ti mladi ljudi oko nje i njega, njihovi osmjesi na licima,njihova tišina stješnjena između zidova.Samo da sve dobro završi, da ona najstarija ne bude na vrhuncu sarkazma, ironije i bijesa, samo da ona srednja bude duhovita,samo da onaj najmlađi bude htio progovoriti-samo da nitko ne osjeti začine boli koji su nekako dospijeli u kolače, samo da nitko ne naleti na gorčinu koja je zalutala u juhu-samo da je dotaknu onako u prolazu i da im ruke budu tople i lice blaže nego inače-samo da sutra napokon završi,ako ne s snijehom, onda barem bez suza.